tekstovi - jul 2008.
Tihovanje i leteća čudovišta
Autor: Biljana Stojković; 31.07.2008. Izvor: pescanik.net
Kada smo se konačno oprostili od Karadžića, biće onih kojima će tihovanje nedostajati. Pošto nam nije najpoznatija veza između tihovanja i pravoslavlja, pretpostavljam da je dozvoljeno da celu stvar tumačimo i primenjujemo kako god želimo. Ako baš morate u nešto verovati da biste tihovali, imam za vas nekoliko predloga i svi su bolji od mizantropsko-pravoslavno-kriminalno-uličnih, pod uslovom da u svemu tome niste preterano ozbiljni.
Krivokletnici
Autor: Mirko Đorđević; 30.07.2008. Izvor: pescanik.net
Kolone dične radikalije srpske sa znamenjima i partijskim ripidama hodaju ulicama Beograda i prete i kunu - ni manje ni više nego prvom ustavnom faktoru u državi, B.Tadiću. Prete mu smrću i kunu ga do devetog kolena. Neka gospođa Vjerica mu predviđa sudbinu poslednjih Obrenovića i Z. Đinđića. Kune i preti kao zadušna baba i sve upućuje na to da se ne šali, jer radikali su uvek držali reč. Baca čini radikalske i poziva SPC da - valjda zajedno sa njom - sastave spisak svetaca i prokletih izdajnika.
Banalizacija zločina
Autor: Ivan Torov; 29.07.2008. Izvor: pescanik.net
Nastavi li se tako, banalizacija lika i dela Radovana Karadžića i pokušaj da se njegov izgled isposničkog gurua kome je stalo samo do »zdravijeg života«, biće, u stvari, nastavak veličanja ličnosti koja je čitavu svoju karijeru gradila na prevarama i zločinima. Od one prve 1984-e, u Sarajevu, kada je zbog krađe državnog novca za svoju paljansku vikendicu odležao 11 meseci u zatvoru, preko zatvorske kazne od tri godine zbog pronevera i prevare godinu dana kasnije, preko najmonstruoznije ratno-nacionalističke obmane, do »boemskog« šepurenja po Beogradu. A onda je NEKO odlučio da je u interesu Srbije i njene budućnosti da se na Karadžićeve prevare stavi tačka.
Radovan, čovjek kojeg nema
Autor: Aleksandar Hemon; 28.07.2008. Izvor: pescanik.net
Karadžićev novi život bi bio prvorazredan primjer banalnosti zla da nije Republike šumske, te monumentalne karadžićevske tvorevine, koja se poput Radovana ovaplotila genocidom, fantazijama i lažima. Karadžić će ubrzo nestati u udobnim kazamatima Haaga i zapadnoevropskih zatvora, ali će ga se Republika šumska uz gusle prisjećati jer bez njega ne bi postojala. Ali je zato on upravo zbog postojanja Republike šumske prestao da postoji - kad je Dejtonskim sporazumom legitimizirana ta zločinačka tvorevina, Karadžić je postao izlišan i onda je iščezao.
Pobeda LDP-a
Autor: Srđa Popović; 27.07.2008. Izvor: pescanik.net
Pobeda jedne stranke ne meri se učešćem u vlasti, već uspehom njenih ideja. Često je upravo za pobedu tih političkih ideja neophodno odreći se tog učešća. Za takvo odricanje i stavljanje opštih interesa iznad partijskih do sada se pokazala sposobnom jedino LDP. Druga je, i manje važna stvar, da li to birači primećuju i nagrađuju.
Ubijanje Evrope
Autor: Miša Brkić; 27.07.2008. Izvor: pescanik.net
Četiri Koštuničine (premijerske) godine bile su posvećene treniranju patriotizma, satanizovanju svega što je evropsko i pranju biografije Srpske radikalne stranke („to je, u svakom slučaju demokratska stranka“, kako reče jedan glavni i odgovorni urednik u emisiji Ključ). Otuda nije čudno što su te godine završene najvećom krizom u odnosima Evropske unije i Srbije do sada i otvorenim nepoverenjem Brisela prema Beogradu.
Ubistvo Radovana Davidom
Autor: Teofil Pančić; 25.07.2008. Izvor: pescanik.net
Doteralo je dotle da valja početi s elementarnim činjenicama. Dakle: 1.: Dragan David Dabić ne postoji; 2.: Radovan Karadžić postoji. Naime, ako je suditi po većini srpskih medija, pre bi se reklo da je obrnuto. Virtuelni Dabić okupirao je svu pažnju, kreatura je nadmoćno pobedila kreatora, ali to je kreator, zar ne, od početka i hteo. I umalo da u tome postigne apsolutni uspeh, umalo da Karadžić ode u trajno nevidljivo tihovanje, naročito sa haške tačke gledišta.
Radovan Četvrti
Autor: Miša Brkić; 25.07.2008. Izvor: pescanik.net
Prvi udarac i doprinos razbijanju teorije o „samoobučenom kameleonu“ dao je specijalni tužilac Vukčević izjavom da je potera stigla do Radovana Karadžića tako što je „pratila grupu njegovih pomagača“. Dakle, Raša nije bio „usamljeni jahač“ kako je neko želeo da predstavi javnosti odmah posle hapšenja.
Duhovnik u ludoj kući
Autor: Mirko Đorđević; 24.07.2008. Izvor: pescanik.net
Tu se ništa ne može, ulicama se ne može proći od duhovnika. Sve duhovnik do duhovnika, Nikolajeve legije hodaju ulicama, oko crkava. A tek novine, i crkvene i laičke. Pišu se „žitija“, prodaju se medaljoni, sa krstom i bez krsta, za svačiji džep. Svi su se pomamili za duhovnošću, a nje ima i za dve pare. I niko da se zapita kako su sklepali tu reč, u drugim jezicima je nema, nije je bilo ni u našem, znalo se šta je duhovno a šta je materijalno. Sada duhovnosti ima za dve žute banke.
O jednoj Koraksovoj karikaturi
Autor: Ivan Milenković; 22.07.2008. Izvor: pescanik.net
Na Koraksovoj karikaturi, objavljenoj u „Danasu“ od 8. jula, vidimo samog Koraksa kako, sedeći za svojim radnim stolom, u kantu za smeće upravo odlaže svog malog Koštunicu, dok iz kante već viri njegov, Koraksov, mali Milošević.
Šta ostade od kapitalizma?
Autor: Miroslav Prokopijević; 19.07.2008. Izvor: pescanik.net
Naravno, velika je razlika da li u nekoj privredi ima jedna, nekoliko ili mnogo intervencija države u privredi. Ili su one stalne. Neki česte intervencije nazivaju državni kapitalizam. To je kontradikcija u terminu, kao „gvozdeno železo“. Kapitalizam počiva na tržišnim silama, a država na političkim komandama. Kapitalisti slede ekonomsku, a birokrate političku logiku.
Nije evropski ćutati
Autor: Nenad Prokić; 13.07.2008. Izvor: pescanik.net
Kulminacija se nije dogodila onog trenutka kad je predsednik DS i Srbije, Boris Tadić, izjednačio bolove za bivšim predsednicima, koji nisu više medju živima. Nije kulminacija bila ni kada je SPS ušao u vlast, a da nijednu reč kajanja nije izgovorio o svojoj prošlosti, u kojoj je kao partija na vlasti devastirao Srbiju i njeno susedstvo. Očekivana kulminacija nije se desila ni onda kada je DS mudro ćutao oko te ćutnje.
Vrhunac se zbio kada su skupštinski poslanici Radikalne stranke izvređali Zorana Djinđića, u starom maniru obnevidele mržnje, kroz navodno rodoljublje u najdrastičnijoj formi nacionalizma i šovinizma. I tada su poslanici Demokratske stranke ćutali, dakle, dozvoljavajući da Socijalistička stranka brani svog nekadašnjeg lidera, ali ne i ustajući u istu takvu odbranu sopstvenog.
Srbija u Končarevu
Autor: Petar Luković; 10.07.2008. Izvor: pescanik.net
0517 ILI KAKO JE BORIS TADIĆ PLEMENITO RAZUMEO FOLKLORNU ŽICU VOJISLAVA KOŠTUNICE: Pomešaj ove noći crnu i zlatnu/
Ideološka dilema Demokratske stranke: ko će biti na čelu Političkog saveta nakon objavljene ljubavne veze sa socijalistima – da li mladoliki marksista Dragoljub Mićunović ili hegelovska (m)učenica Seka Aleksić naoružana ničeovskim stihovima u grudnoj rimi gde sve drhti od golog nihilizma, rešena je onog dana kad se formirala najnovija Vlada Srbije, ali ne u Beogradu, već u selu called Končarevo, negde - u - pizdi - materini -a - tako - blizu - Jagodine, gde se tokom celodnevnog zabavno - muzičko - praseće - sportskog programa okupio Cream Of The Ice Cream ovdašnjih političkih mešetara, presrećnih što su pomogli formiranju „proeuropske vlade”, na čelu sa ministrom policije, Ivicom Dačićem, koji je, gle, najvažniji u seriji štancovanih a uniformisanih potpredsednika Vlade.
Ko ne razume Končarevo...
Autor: Ivan Torov; 10.07.2008. Izvor: pescanik.net
Kako su sada socijalisti, posle osmogodišnjeg posta, došli na vlast, realno je bilo očekivati da će se i »partizani vratiti«. Što znači i da (vice)premijer Ivica Dačić ne može u tamo neki kabinetski ćumez u Nemanjinoj 11. Zato je, kažu obavešteni, bacio oko na Đinđićev. Tek toliko da, makar simbolično, pokaže kako ni on nije mačji kašalj. Što će reći, ako je mogao da zasedne u partijsku fotelju svog tvorca i idola Miloševića, zašto taj novostečeni status »garanta« evropskog kursa Srbije ne bi manifestovao i useljenjem u kabinet za koji su mnogi predlagali da postane memorijalna soba. Uostalom, kad neko dobije funkciju zamenika premijera (plus ministra policije) sa svim ovlašćenjima predsednika vlade (osim jednog, da smenjuje članove vlade), zašto se prilika ne bi iskoristila i javnosti poslala poruka da je vreme da se »legenda o Đinđiću« privede kraju, jer nastupaju novi, svežiji »kadrovi koji su sve«.
Vredi li koliko košta
Autor: Marko Tepavac; 07.07.2008. Izvor: pescanik.net
Nije, nažalost, istina da je na majskim izborima "ubedljivo pobedila proevropska Srbija". Uspeh jeste značajan ali, nažalost, nije dovoljan, a 5. oktobar mora da se nastavi pojačanom borbom za ubedljiviju prevagu proevropske svesti i spremnosti građana Srbije.
Najvažnije pitanje, dakle, još uvek čeka jasniji odgovor: zna li i veruje li građanin Srbije da se u zemljama koje su se pre nas pridružile EU brže napreduje, lakše zapošljava, bolje i sigurnije živi i radi, da pripadnost Uniji ne ugrožava suverenitet, da nijedna od njih još nije izrazila nezadovoljstvo a pogotovu ne želju da se predomisli (što uvek može ako hoće!). Organsko povezivanje interesa Srbije, Kosova i Evrope je imperativ napretka a ne nalog Brisela, Vašingtona i NATO-a.
Privredna politika nove vlade
Autor: Vladimir Gligorov; 09.07.2008. Izvor: pescanik.net
Konačno, i prilično neočekivano, precizno se kaže da je cilj da stopa nezaposlenosti 2012. bude 11,9%. Jer će se „otvoriti 200.000“ novih radnih mesta. Ne kaže se kako se došlo do tog računa. 200.000 jeste otprilike 6% aktivnog stanovništva u 2007. godini. Ako se od broja nezaposlenih u toj godini oduzme 200.000, zaista se dolazi do stope nezaposlenosti od 11,9%. Predsednik vlade, čini se, računa da se broj aktivnih do 2012. neće povećati, a neće niko ni izgubiti posao (mada se sugeriše smanjenje zaposlenih u državnoj administraciji). Ako se tako došlo do ovog podatka o stopi nezaposlenosti u 2012, onda se jedino može reći da ako predsednik vlade tako računa onda se ne može imati poverenje ni u jedan podatak koji se može naći u njegovom govoru.
Dobrodošlica vladi
Autor: Dušan Bogdanović; 08.07.2008. Izvor: pescanik.net
U ovoj zemlji se neko doseti da formuliše nekoliko principa, koje kritičari sa zahvalnošću prihvate kao brz i jednostavan način utvrđivanja šta sve ta vlada nije učinila. Onda se principi zavežu kao svilena mašna na paket, koji sadrži trange-frange nagodbe: ko će tokom nastupajuće vladavine kao svojim biciklom moći da upravlja ministarstvima, javnim preduzećima, medijima, ambasadama i parama poreskih obeznika puni sopstvene, rođačke i stranačke džepove.
Izgubljeni kompas
Autor: Ivan Torov; 04.07.2008. Izvor: pescanik.net
Neko u određenim »sudbonosnim« situacijama gubi živce, neko pamćenje, a mnogi su, izgleda, ovih dana izgubili i kompas. U Beogradu, sasvim sigurno i očekivano, jer im kompas nije ni potreban da bi shvatili da je SPS u najnovijoj Tadićevoj »rekonfiguraciji« političkih snaga Srbije, potencijalno nepresušna zlatna koka, prilika koja se ne propušta da bi se makli s mrtve tačke. Ima, doduše, i onih koji su skeptici, nešto gunđaju i bune se, ali su oni manjina, kao što su to bili i u vreme kada su (naci)socijalisti žarili i palili po regionu.
Krčma na kraju Evrope
Autor: Svetlana Slapšak; 05. 07. 2008. Izvor: pescanik.net
Granice Evrope su mitološki materijal – bilo da su šengenske, posejane minama kao između evropske Grčke i Turske, podeljene bodljikavom žicom kao na Kipru, ili obeležene grobovima davljenika kao na Gibraltaru. Ostale su neke, međutim, koje izgledaju prirodno i nenasilno, gde nema mnogo nesreća sa imigrantima: reč je o nekim još netraumatičnim morskim granicama, istim koje su važile pre tri hiljade godina kao i danas. Reč je o Libijskome moru, granici pema Africi.
Pomirenje u podne
Autor: Mirko Đorđević; 04.07.2008. Izvor: pescanik.net
Jedno je pomirenje kao ideal – i niko razuman nema ništa protiv toga – a drugo je politička dogma koja se nameće. I dugo će oni trgovati oko interesnih sfera, ali počeci procesa će se prepoznati po delima. Diktator pod lipom u Požarevcu i nevino ubijeni Z. Đinđić ne stoje u istoj ravni i to bi se moralo reći i od toga bi se moralo poći. Oni koji znaju kako zlokobno svetluca bomba na prozoru i kako puca staklo pod udarom «osveštanih kamenica» znaju i relativnu vrednost političke dogme. Neka se vlada formira, jer vlade mora biti – ostalo je očekivanje koje podrazumeva ulog najveće nade.